Ovo više ne možemo slušati, gledati, podnijeti! Ovoliku količinu korupcije, nepotizma, nemorala, posrnuća svih normi i vrijednosti – na tisuće utega koji vuku državu i društvo na dno, a novac u džepove onima kojima nije namijenjen
Autor: Ivana Kolovrat – Promijenimo Hrvatsku
U Hrvatskoj stotine sustava spojenih posuda – novac se prelijeva iz javnog i državnog sustava u privatni. Proces traje već 30 godina. Zato je trebalo osmisliti dobru parolu – uhu lako pamtljivu: „Država je loš gospodar!“. I stvarno je većina građana odmah pomislila – dosta je te države i njenih pulena koji su isključili sve koji nisu dio „vrzinog kola“.
Domaće banke su dokapitalizirane novcem poreznih obveznika i za male iznose prodane stranim bankarima. Francuzima, Talijanima, Mađarima, Rusima, američkim hedge fondovima. Svi su oni izrazito zainteresirani za izvlačenje novca iz Hrvatske od hrvatskih građana. Građani i hrvatsko gospodarstvo ih ne zanima, ni njihov razvoj ni opstanak. Njih zanimaju – novac, dobit, dividende. Njihov vlastiti standard i profit, stečen uz malo truda. Potrebno je par potkupljivih političara, dobar PR-ovac koji će „prodati priču“ o potrebnim reformama kojima na kraju implementacije i provedbe, nu vraga, opet „asfaltiraju autoceste“ jer tako novac legalno izlazi iz zemlje. Klijenti ih dugoročno ne zanimaju. Uz visoku kamatu – dostatan je kratkoročni interes.
Silno megafonima zazivani strani i domaći investitori od strane „jakih snaga“ političkih garnitura devedesetih, pokupovali su hotele po Jadranu, mljekare, sve i svašta. Često ih zovu „strateškim partnerima“. Kupe za Hrvatsku ključne strateške tvrtke npr. INU. Što nije na prodaju, na koncesiju je. Kad koncesionar ne zarađuje – država mu nadoknađuje gubitak. Stranac u Hrvatskoj ne smije raditi s gubitkom. Hrvatski poduzetnik – smije.
Ti kupci, navodno posrnulih tvrtki, prvo što naprave je – dignu kredit, kojem je država jamac. Potom pare nestanu – kroz kooperantske tvrtke (kojima su osnivači članovi uprave), poslovi se ne naprave, uprava sebi isplati milijunske bonuse – ponaosob, država plati kredit za koji je jamčila, radnici ostanu bez plaća mjesecima. Zato dođu na Markov trg po plaću. Čitava se Hrvatska ujedini oko njihove situacije. Onda im ministar financija i gospodarstva uplati plaću ipo, iako njima plaća kasni 6 mjeseci. Pošalju nekog da istraži što se dogodilo. Potom utvrđene nepravilnosti i muljaže nikom ne prezentiraju – ni medijima ni javnosti. Ne bih ni ja, od srama. Njih nije sram. Samo štite gospodarski kriminal kojim je država premrežena.
Nadalje, ti investitori su izgradili gustu mrežu šoping centara na kojima nam se može pozavidjeti – samo da se na policama nalaze hrvatski proizvodi. Je li takva situacija? Jok! Izvrsno su poslužili za eksploziju uvoznih roba i uvoznog lobija. Zato nam je kuna već 25 godina – jaka. Potiče uvoz, uništava domaću proizvodnju. Zato nećemo imati što jesti – ako svaka zemlja odluči hranu zadržati za potrebe vlastitog stanovništva, kao što na početku korone nitko nikom nije htio slati nikakvu pomoć unutar „solidarne“ EU. Bila sam fan EU, baš zbog silno proklamirane solidarnosti i humanističkih vrednota. Sve više vidim da te vrline ne krase EU. Sve manje sam fan. Pokažite mi solidarnost, možda se predomislim.
Kako još novac „curi“?
Novac ima čudnu navadu da dolazi onima koji ga već imaju. Neće onima koji ga nemaju. Oni imaju svakim danom sve manje. Zvuči vam nepravedno? Nije slučajno. Novac ide onima koji ga žele i osiguraju tokove novca prema sebi. Kako?
Kroz preplaćene unaprijed namještene poslove, kroz previsoke kamate bankama i financijskim institucijama, izvlačenjem novca kroz kooperantske ugovore i dr. inovativne načine. Kriminalcima mašte i kreativnosti u operacijama izvlačenja novca i spremanja u vlastiti sef ne nedostaje. Graniči s fantastičnim kako se brzo udruže, organiziraju, „podmažu“ niže i više rangirane aktere „poslovne operacije“.
Zviždača se ne boje. Njih fizički udalje s posla, ostave bez prihoda, potkupe suce u namještenom sudskom procesu. I tu dolazimo do sljedeće neuralgične točke u Hrvata. Pravosuđa kojeg popularno nazivamo krivosuđe. Jer ovdje je pravda spora i nedostižna, kao i zdravstvena zaštita na koju čekamo sve duže i duže. Ali iza ugla za desetke tisuća kuna (još kratko ako se pita guvernera Vujčića i premijera Plenkovća) možemo si priuštiti privatno obrazovanje, zdravstveni pregled, dobru mirovinu. Ustvari, većina ne može. Mali dio može. Zar je zato potrebno uništiti javno obrazovanje, javno zdravstvo i mirovinski sustav, da bi privatni pojedinci profitirali?
Vidjeli smo kako se privatnici (čast izuzetcima) ponašaju u krizama. Imaju odlično rješenje – instant otkaz. Uz sućutni izraz na licu i obećanje da će te zaposliti čim se steknu uvjeti. Za to će vrijeme on živjeti od svoje milijunske dobiti. Koju je po zakonu stekao, dok si ti za njega radio na minimalcu. Pošteno, zar ne? Sam si kriv što ne vidiš kako stvari funkcioniraju. I biraš one koji štite gospodarski kriminal, korumpirano pravosuđe, privatni i nedostupni sustav obrazovanja, zdravstva, omogućuju ti mizernu mirovinu dok vlasnici mirovinskih fondova imaju sigurnu zaradu i rade s dobiti.
Štit
Nekako u ovoj korona krizi milijarderi i milijunaši su se uplašili kao miševi. Jedva su našli novac za plaće radnika. Mnogi nisu. Država je zaštitila građane (neke, druge je poslala na prvu liniju fronta). Među njima su bile slabo plaćene trgovkinje. Davno su državu građani osnovali kako sustav koji je trebao omogućiti bolju organizaciju života. Trebala bi biti neutralna i sve građane tretirati jednako. Ako nije tako, samo građani je mogu posložiti da funkcionira pravedno. Kako? Na izborima. Birajući one koje govore jasno i glasno što ne valja i kako riješiti „hrvatske apsurde“.
Ti odlučuješ 5.srpnja… Stvorimo bolju Hrvatsku – MOGUĆE JE!
